Pa, kratak odgovor glasi ne. Mislim, ovisi koliko imate indijskih radnika. Ako ih imate dva, tri, sasvim je moguće da ih je neka agencija regrutirala iz istog područja Indije i velike su šanse da će moći i htjeti proćakulati malo o mukama i radostima gastarbajterskog života na svom jeziku. Ili će naći najbliži mogući zajednički jezik za to. No, ako je vaša potražnja za indijskim radnicima silna zbog ovih i onih razloga i potražili ste pomoć dviju ili više agencija, eh, imate vjerojatno radnike kojima se jezici mogu razlikovati kao hrvatski i mađarski, ili kao švedski i hrvatski, ili kao talijanski i hrvatski. Dakle, jedni će brbljati na jednom, drugi na drugom. Kao kad Hrvati, Makedonci, Albanci, Bugari i Srbi završe na istom gradilištu negdje u Europi. Neki će se razumjeti donekle, neki nimalo, a neki dobro.
To je kratak odgovor. A odgovor s više detalja glasi da. Pri tome su vaši radnici i dalje isti, ništa se nije promijenilo u njima, nego u indijskoj obrazovnoj politici, kao i u percepciji i položaju Indije i njezine pop kulture u južnoj Aziji.
Što to znači u prijevodu?
Krenimo od pop kulture. Kad kažem pop kultura, mislim prvenstveno na indijsku filmsku industriju na hindskom jeziku. Bollywood, indijska filmska zlatna koka, izbaci na tržište 1 do 2 filma dnevno (2017. npr. 382, 2022. 529 novih filmova, 2023. 514 novih filmova). U prosjeku, ti filmovi ne dopru do nas i naših kina ili tv-ekrana, ali južna Azija ih i te kako gleda (i ne samo oni). A osim što ih gleda, uživa u njihovim glazbenim brojevima, koji se onda vrte po svuda, i nekad vam je dosta jedne te iste pjesme koja je jednostavno posvuda. Kakve to sad veze ima s vašim radnicima i jezicima? Velike su šanse da su vaši radnici odrasli na hitovima ove filmske industrije i da su onda pokupili dovoljno osnova hindskoga jezika i mogu se sporazumjeti njime.
A sad položaj i percepcija Indije u južnoj Aziji. Kao što Europa ima svoje velike face među ravnopravnim članicama EU, ima ih i južna Azija. U Europi se pazi i gleda što će napraviti Njemačka ili Francuska, a u južnoj Aziji uloga Big Brothera je bez puno dvojbi pripala Indiji. Unatoč našoj (krivoj) percepciji da je Indija možda siromašna i nazadna zemlja, riječ je o gigantu (veličine EU! po km2, a megagigantu po broju stanovnika), u koji mnogi iz susjednih zemalja dolaze okušati svoju sreću i zaraditi koji novčić više. Da, zamislite to – ljudi gastarbajtaju u Indiji! I to ne samo južnoazijci, ali ostanimo u ovom tekstu na njima. Indijska ambasada u Nepalu procjenjuje da oko 8 milijuna njezinih državljana (2 Hrvatske!) trenutno živi i radi u Indiji. Neke druge statistike kažu da ih je oko 4 milijuna. Indija, s druge strane, za neke strane radnike ni ne zna točne brojke jer neki od njih dolaze u Indiju kao ilegalci. Najviše je to slučaj s državljanima Bangladeša, a podaci na internetu kažu da ih je sigurno više od 3 milijuna u Indiji. Kako god da dođu, svi ti ljudi da bi mogli raditi i komunicirati, pogađate, moraju naučiti neki jezik. Često to bude hindski, ali ne uvijek. Sve ovisi gdje slete sa svojim gastarbajterskim poslom.
I za kraj malo o indijskoj obrazovnoj politici. Indija je višejezična država. EU se trudi biti višejezična država, ali većina ljudi koji govore zajedničkim jezikom živi na točno određenom području i svi koji tamo dođu moraju u većoj ili manjoj mjeri ovladati tim jezikom, ako žele preživjeti. A Indija? E, to je kao pizza. Kako to mislim? Imate umak i onda imate dodatke. Umak je posvuda, a dodatci gdje padnu. Indija ima takvu vrstu višejezičnosti. Samo što umjesto 1 umaka tj. 1 jezika koji je posvuda, kao npr. njemački u Njemačkoj, francuski u Francuskoj, Indija ima više tih „umaka“ koji dominiraju jednim dijelom pizze. A svi dodaci, uključujući i umak druge fele, mogu doći bilo gdje, bilo kada, u bilo kojem broju. Kad ste u velikim indijskim gradovima, to znači da ćete istovremeno čuti ne jedan jezik, nego više njih. I ne samo to – natpise ćete ulica npr. vidjeti na više jezika i više pisama (zamislite npr. latinicu, ćirilicu i glagoljicu istovremeno na znaku za bilo koju ulicu u Zagrebu). Indijci i Indijke se slobodno sele (1 država su!), dapače, država to podržava, osobito u državnim službama. Imate taksiste koji vas voze po Delhiju ili Kolkati, a tamo su došli prije možda koji mjesec, iz tko zna kojeg dijela Indije. Ali da se vratim na obrazovanje i jezike. Država je svjesna višejezičnosti na svom teritoriju i pokušava to pretvoriti u koristan resurs za svoje građane. Kako? Tako da svakoga od njih koji uđu u obrazovni sustav primora da nauče uz svoj materinji jezik još 2 strana jezika. Pri tome silno promovira učenje 1 od tih jezika, a to je hindski. Zapravo, obrazovna jezična formula glasi hindski + 2 jezika. Ima tu političkih nekih finesa i zavrzlama da se stišaju neke strasti, ali u svojoj biti to je poruka države indijskim građanima. Učite hindski.
Što se može zaključiti iz svega ovoga?
Sad kad znate što kažu pop kultura, ekonomski status države i obrazovna politika, vjerojatno pogađate – velike su šanse da vaši radnici znaju donekle ili jako dobro (ako im je to materinji jezik) hindski. Ima tu još nekih detalja, ali njih ostavimo za neki drugi put. Do tada samo znajte da u Hrvatskoj postoji nekolicina nas koji prevodimo na hindski ili s hindskoga. Jer upravo se hindski najčešće uči po europskim fakultetima od svih živih indijskih jezika.
*Indijski filmski festivali postoje i u Europi, tamo gdje je južnoazijska dijaspora jaka.
