U ovo predblagdansko vrijeme, za sve nas koji živimo u Hrvatskoj, bez obzira jesmo li poslodavci novim sugrađanima ili ih susrećemo u prolazu kao dostavljače, prodavače, zidare, pekare, električare, vodoinstalatere, a možda i kao medicinske sestre ili liječnike, ovo bih sažela kao važno za naše društvo:
1. Mi smo zemlja migracija.
Da, na mjestu svakog novog sugrađanina bio je nekad neki naš / vaš poznanik, prijatelj, brat, muž, sestra, kći. Prestala sam i sama brojati koliko ljudi poznajem a koji su odlučili svoju sreću, život i obitelj preseliti na neko drugo mjesto u Europi ili svijetu. Oni su otišli, a život se nastavlja dalje. Ne lošije, nego drugačije. Kad čujem čangrizanje o strancima koji su nekome ukrali posao, zapitam se kome točno. Svima koji su ostali vrata su širom otvorena da se prijave za raspoložive poslove, zar ne? A kad suosjećam s našim novim sugrađanima, radim to ponajviše s nadom da netko tako suosjeća i razumije sve „naše“ ljude, one koje poznajem i ne poznajem, a koji su iz Hrvatske došli u neki drugi kraj. Malo je potrebno za suosjećanje – osmijeh i ljubaznost.
2. Razmišljajmo dugoročno.
Pred svakim čovjekom dva su puta u svakom trenutku. A ako su dva, govorimo o izboru. Promjene u društvu, kao i u sebi, možemo gledati s optimizmom ili pesimizmom, s ljutnjom ili mirom, s odbacivanjem ili prihvaćanjem novih elemenata. Tko dolazi u prvom valu migracija radnika? Žilavi i uporni, oni koji grade. Radit će najčešće teške poslove, one koje nitko neće, i iz toga stvoriti blagostanje za svoje obitelji, i za društvo čiji dio postaju.
Pitanje je od milijun dolara a što će biti za 20, 30 ili 50 godina? Kako se želimo sjećati ovoga razdoblja? Kako ćemo svojim unucima govoriti o svojoj ulozi u svemu što se odvijalo? Kažu da je to indijanska mudrost – promisli sedam generacija unaprijed prije nego doneseš odluku danas. Dugoročno, ja sam optimist koji ne zatvara oči pred time da je za društvo važno imati radnike koji žele raditi, ali još važnije je imati dugoročan plan suradnje, ljudskosti i razumijevanja.
3. Cijenimo kvalitete ljudi koji su odabrali Hrvatsku za svoj novi dom.
Biti sam, bez obitelji, na drugom kraju svijeta, u zemlji u kojoj ti je sve strano, u kojoj kamo god pogledaš ne možeš prepoznati skoro ništa iz svijeta koji si napustio, ništa osim neba, a i ono je drugačije. Ništa osim zemlje, a i ona je čudna. Ništa osim vode, a i ona ima drugačiji okus. Gdje sam, pita se svaki strani radnik, od jutra do mraka, bez obzira gdje je. Jer što god takne, što god pogleda, sve ga podsjeća na tuđinu. Što ga/je drži tu u toj okolini u kojoj je sve čudno i nejasno? Isto što i vaše bližnje na nekom drugom kraju Europe ili Amerike. Ili gdje već.
Hrabrost.
U 21. stoljeću rekla bih da su istinski hrabri još samo ljudi spremni na odlazak u nepoznato i novi početak. Svi mi drugi, mi volimo svoju udobnost, svoje navike, baš taj i takav okus hrane oko sebe, blizinu rođaka i prijatelja, ugodu koju je život stvorio oko nas, čak i onda kad je težak, kad uključuje siromaštvo, nezaposlenost, bolest. Imamo mrežu ljudi oko sebe koja nas čuva i štiti. Oni nemaju. Ako i nisu bili svjesni na početku svoga migrantskog puta da će tako biti, znaju to već nakon nekoliko dana. Dok jure na posao, dok sve što nas tješi i uljuljkuje u svakodnevicu, oni mogu samo prizivati u sjećanje. Skupe su karte. Neki od njih neće vidjeti svoju obitelj, ništa poznato, tko zna koliko dugo. Kažem, jer znam. Vidim tolika poznata lica samo na ekranu.
Otpornost.
Svi smo mi to čuli – čovjek je čovjeku vuk. Rekao je to Thomas Hobbes, nekad u 17. stoljeću, dok je promišljao u kakvom sve odnosu ljudi mogu biti. Ako je suditi po naslovima i tekstovima u novinama o stranim radnicima, ima u tome istine. Ako je suditi po razgovorima u kavanama, ima u tome istine. Ako je suditi po opisima životnih uvjeta za (neke) strane radnike, ima u tome istine. Ako je suditi po uvjetima rada za (neke) strane radnike, ima u tome istine.
Ali, džaba sve to. Jer Thomas Hobbes se sjetio i vidio samo jednu stranu priče. A jedan zid ne čini cijelu kuću. U povijesti različitih migracija kojih se sad mogu sjetiti, nikad nije bilo riječi o masovnom odustajanju. Da, pojedinačno se netko vrati, zaključi da to nije pravi put za njega / nju. Ali što je sa zajednicama, s množinom? Koliko se Europljana iselilo u Ameriku u 19. i 20. stoljeću? A koliko ih se vratilo? Jesu li se Hrvati i ini predomislili nakon stoljeća 7. pa odjahali natrag na istok? Možda je ipak negdje u našem ljudskom kodu zapisan nepopravljiv optimizam koji nas čini otpornima na vukove. Nešto kao čovjek je čovjeku kruh?
Upornost.
Upornost koja se drži rukom pod ruku s… samo da pronađem pravu riječ… prilagodljivost. Ako postoji nešto čemu je čovjek, bilo koji, vičan to je doista ustrajna prilagodljivost. No, što više razmišljam sklonija sam više upornosti pripisati ljudima selicama (da, kao ptice selice). Jer, ona im se nameće, ili se traži od njih, ili je biraju, kako god želite na to gledati – svaki dan. Jer je svaki dan posve nov početak. Mi smo skloniji razumijevanju teškoga, pa evo da nabrojim sve čega se mogu sjetiti: novi jezik, novi ljudi, nove navike, nove (ne)mogućnosti, novi okusi, novi (ne)sporazumi. Uglavnom, ništa na što se čovjek može osloniti. No, jednog dana… A nitko ne zna kad će taj dan isplate pretplate na upornost doći. A do tada mi znamo i usred noći sve o svojim životima.
Marljivost.
Jesmo li mi koji biramo ne seliti se manje marljivi? Ne, ne tvrdim to. Tvrdim nešto posve drugo. Tvrdim da strani radnici nemaju često izbora nego biti marljivi. Volimo onu devizu kuća – pos’o, kuća – pos’o, no strani radnici često dugo nemaju oba dijela te devize, pa prionu uz ono što imaju. Znači li to da im ne trebamo nikad dopustiti da svoju kuću imaju u novom kraju? Možemo i tako, ali što ćemo time postići? Koliko ćemo sami zbog toga osiromašiti i nećemo upotrijebiti priliku i biti ljudi. I bez selidbi, ti su ljudi bili marljivi. Kao što smo i mi. Njih je život ponukao da svoju marljivost daruju ljudima daleko od svoje domovine. Daleko od svega i svačega što poznaju. Da je daruju nama. Možemo se pretvarati da su oni gosti-radnici i da je svakog gosta tri dana dosta, no što ćemo nakon tri dana blagodati koja nam je darovana? Odbaciti je? Odbiti joj pravo da nam bude susjed? Da zajedno stvaramo novo blagostanje?
Štedljivost.
Rado bih istaknula nešto što sam naučila živeći u Indiji, od studenata, od vozača rikši, od susjeda, od… pa više-manje svih ljudi koje sam srela, bez obzira na količinu novca koju su zarađivali svojim radom. I ta kultura, kultura štednje, dugoročnih financijskih planova, obiteljskih savjetovanja oko financija, proučavanja različitih financijskih mogućnosti na raspolaganju – sve je to došlo s našim novim sugrađanima k nama. Ne kažem da ne postoji ista kultura i kod nas, možda sam samo ja češće naletjela na one koji žive na veresiju do sljedećeg prvog u mjesecu. Ima i toga u Indiji. Ali nije bitna količina novca nego odnos prema njemu: 50 do 60 % plaće / zarade za ono što ti treba taj mjesec, a ostalo se raspoređuje u neočekivane troškove i ulaganje u budućnost. Nekad bude mnogo neočekivanih troškova, a nekad ne bude. A ulaganje u budućnost je mnogo toga: briga za sve starije roditelje, obrazovanje djece, odvajanje za njihove svadbe (indijski roditelji tradicionalno plaćaju za svadbu, ne mladenci, ne kumovi, ne gosti), odvajanje za vlastitu budućnost. Jer, mirovine.
Prije nego nam svima zaželim od srca bolju 2025. godinu, vrijedno je i ovo spomenuti. Neki od naših novih sugrađana prvi put izlaze iz komfora svojih obitelji i domovina, no neki su od njih prekaljeni strani radnici, s iskustvom rada iz Izraela, Katara, Omana, Saudijske Arabije,… S razlogom su otišli tamo daleko od svojih domova, s razlogom odlaze iz tih zemalja. U ovo predblagdansko doba, želim nam svima snage, hrabrosti i mudrosti da prepoznamo što nam život u ovom trenutku nudi, da među ponuđenim odaberemo odluke dugoročno mudre koje će nam donijeti sve ono što sami sebi želimo. I jedni drugima. I svima onima koji su otišli tamo negdje i nisu ovaj čas s nama.
