Ovo je kratka posveta istini. Ali pitanje je svih pitanja što je zapravo istina. Ako smo to kao i djeca znali,
svijet se, ovaj oko nas, svojski potrudio da nas u tome što više razuvjeri. Istinom se trguje, od izbora do
izbora, od medija do medija, i ono… nema dva čovjeka koji znaju isto, makar su u isto vrijeme i bili tamo i
čuli sve i vidjeli sve.
U povijesti indijske književnosti, nekako se brigom za istinu najviše (za mene) ističe pjesnik Kabir. Ne zna
se skoro ništa o njemu, ali to nije ljude spriječilo da o njegovu životu satkaju istinite priče. Ovako bi se te
priče, one koje sam čula ili pročitala, dale sažeti: istovremeno je i crn i bijel, i visok i nizak, i debeo i
mršav, a ono i jako rječit i jedva mu čupaš riječi iz usta, i jede preko svake mjere i čovjek stalno posti, i
pijanac i onaj što samo o vodi sanja, kakav je taj ljenčina i da znaš kako je marljiv. Eto, tako. Samo što su
se oni poslije njega više zanimali za njegova vjerska opredjeljenja, jesu li mu roditelji bili pravopisno
vjenčani ili je to bilo nešto mutno, je li stalno bio u zatvoru zbog svojih riječi ili su ga oni na vlasti
obasipali darovima. Istina je utoliko kao rijeka: i voda je i glib i čvrsta obala i riječna trava i sva bića koja
su u njoj i most i granica i…
Ljude je, naravno, zanimalo i ono ne manje važno: što je sve napisao. I zna se i ne zna se. Šačica ljudi
možda na cijelom svijetu može o tome razgovarati, ona šačica koja se bavi istraživanjem književnih
jezika. Mi svi ostali – teško da ćemo ikad dokučiti. Istina je, dakle, rijetka. Ili barem za rijetke. No Kabir,
kad je pisao, nije brinuo o tome što ćemo mi stoljećima kasnije htjeti dokazati o njegovu jeziku. Niti to
pretjerano zanima njegovu publiku, onu koja je u Indiji, i koja, premda je prošlo mnogo stoljeća od
vremena u kojemu se pretpostavlja da je Kabir živio, i dalje poznaje njegove stihove. Otprilike je to kao
da svaki prosječni građanin Hrvatske zna naizust stihove koje je Marko Marulić pisao i po kojima je bio
slavan među svojim suvremenicima (ne, nije Judita). Ali ako pitate nekog majstora iz Indije je li čuo za
Kabira – ne da je čuo, nego ovo mu je omiljena njegova. Zašto je tome tako? Kabira nije zanimalo
propovijedanje istine, nego propitivanje istine. I zato živi i dalje. I baš je dobro znati da je tako. Jer, istina
je rijetka. Treba je cijeniti odakle god da dolazi.
Da provjerite i sami je li tako, tu je 10 oglednih pjesama, u prijevodu na hrvatski, u originalu i s
pretipkanim tim originalnom u latinična slova. Mene uvijek iznova osvoji pjesma broj 5, osobito u izvedbi
ovih izvođača poteklih iz naroda (ovako je možda nekad Homer guslao Ilijadu i Odiseju, a o Marku
Kraljeviću ćemo neki drugi put). Nekako mi je važno ovdje skrenuti pozornost na ambijent – indijsko
selo, sve je improvizirano, jednostavno. Na jedan način stoljeća su prohujala, na drugi način sve je isto
kao i u Kabirovu srednjem vijeku.
Prijevod Kabirove pjesme “Istina je rije(t)ka“
