Najljepši sam, najradosniji ples vidjela u Indiji. Bilo je to za vrijeme studija u Hyderabadu. Ne znam koji je bio dan, možda vikend, jedan od onih kad sam odlučila ostati u stanu jer je nebo nad gradom izgledalo mračno iako je večer još bila daleko. Osjećao se dolazak kiše iz daljine. A ja sam još bila pod dojmom kako kišu dočekuju ljudi u Europi, možda ne u cijeloj, možda samo tamo odakle sam ja. Kiša. Treba se povući, treba se skloniti pod neku strehu i čekati da ta nevolja od kiše prođe. Jer spremao se pljusak. Nakon dana i tjedana i možda mjeseci bez i kapi ičega s neba. Bilo je ili pakleno vruće ili samo vruće – takav je to grad. +40 u hladu. Na faks sam išla tako da bih dugački komad tkanine namočila i bez cijeđenja ga ovila oko svoje glave. Danima. I sad kiša. Hoće li? Neće li?
Hoće!
Bio je to pravi pravcati pljusak. I ja iza stakla, na suhome. A onda cika. Krika. Vriskovi. Sve s ulice. Pljusak je već u prvih nekoliko minuta ulicu pretvorio u blatnjavu baru. A po njoj su plesala djeca mojih susjeda. Ne njih 2-3, nego njih desetak. Uz cik i radost koja je tekla s njih, po njima, po kućama, po stablima, oni su plesali. Sad su već odrasli ljudi. Možda imaju već i svoju djecu. Možda sad njihova djeca tako radosno topoću nogama kad kišni oblaci konačno donesu obećanu vodu.
Otada se ne mrgodim na kišne oblake. Pjevam im i plešem na svoj način.
I otada i na ples gledam pomalo drugačije. Ove sam godine imala priliku razgovarati baš o indijskom klasičnom plesu s Majom Drobac. Maja i bharatanatjam povezani su već duže od deset godina. Nakon baleta, nakon suvremenog plesa, Maja je otišla u Indiju i otkrila posve drugačiju plesnu tradiciju. Ali o svemu tome možete pročitati u intervjuu.
Vijaya Rukmini i bharatanatjam.
