Svatko od nas u svojoj bližoj ili daljoj obitelji ima barem jednog člana koji je (e)migrirao i onda ostao u toj nekoj, dalekoj zemlji. Ili još kombinira, kao prethodne generacije, rad u drugoj zemlji i povremene dolaske obitelji koja je tu u Hrvatskoj.
Prema javno dostupnim podacima, izvan Indije je 2020. migriralo oko 18 milijuna Indijaca i Indijki. Većina je njih (više od 50 %) posao te godine našla izvan granica Europe: Ujedinjeni Arapski Emirati (preko 3 milijuna), SAD (skoro 3 milijuna), Saudijska Arabija (2,5 milijuna). Na listi su još s preko milijun indijskih imigranata te godine bili Pakistan, Oman i Kuvajt. Velika Britanija je te godine imala 835 000 indijskih migranata. Riječ je o ljudima koji traže NKV, ali i druge poslove. Kako mi je ovog srpnja rekao 1 mladi Indijac u Hrvatskoj, „Došao sam jer je ovo duplo veća plaća od one koju mogu dobiti u Indiji.“ Kao i svi gastarbajteri svijeta, i on je zapravo došao unovčiti svoju mladost, snagu, volju i znanje i pretvoriti to u financijski dobitak (ne, ne zgoditak) za svoju obitelj. Kad se sve te plaće za indijske migrante diljem svijeta zbroje, i kad se oduzme ono što im je samima potrebno da prežive i žive u svojim novim domovinama, indijski migranti pošalju zajedno nezamislivu količinu novca natrag u Indiju (novčane pošiljke), obiteljima itd. Za 2021. procjenjuje se da je taj iznos bio oko 87 milijardi dolara (2017. procjena je bila na 61 milijardu dolara). Da, samo to nemojte podijeliti s onih 18 milijuna, jer im treba dodati i sve one koji su migrirali prethodnih godina, ne samo 2020.
Što to u prijevodu znači?
Znači da u EU, a time i u Hrvatsku, dolazi tek manji postotak migranata iz Indije. Da, ima ih sve više, ali još uvijek manje nego u drugim dijelovima svijeta. Brojevi, kažu, ne lažu, i briga ih je za naše stereotipe i predrasude.
Prema podacima Europske komisije, 2017. je u EU bilo oko 1,2 milijuna migranta iz Indije. Iste je godine EU izdala nove radne dozvole za oko 163 tisuće indijskih migranata, a većina ih je bila u Velikoj Britaniji (oko 72 tisuće), Njemačkoj (oko 17 tisuća) i Nizozemskoj (oko 10 tisuća).
Prema podacima kojima raspolažu hrvatske institucije i njezini predstavnici, od 2016. do kraja 2023. Hrvatska je izdala 96.086 dozvola za rad i boravak, pri čemu je njih oko 8 tisuća za osobe iz zemalja članica EU. Od toga je 2023. oko 15 tisuća tih radnika bilo iz Indije, a oko 23 tisuće iz Nepala, ostalo je većim dijelom otpalo na BiH, Srbiju i Kosovo. Domaći ljudi, što bi se reklo. Svaki put kad s nekim razgovaram, potegne se i to pitanje rođaka, prijatelja, kolega, poznanika s druge strane granice.
Što se može zaključiti iz svega ovoga?
Hrvatska je manje zanimljiva destinacija znatno većem broju radnika iz južne Azije. Trenutno. I zanimljivo je kako se neke europske zemlje nose s tim izazovom. Italija, npr. ima program povezivanja obitelji (supruge, djeca) migranata s migrantima u Italiji. Dugoročno, to znači da će, naravno, neka generacija progovoriti talijanski. Ali, sjetite se onih novčanih pošiljki procijenjenih na milijarde s početka priče. Nešto će od tog novca ostati u Italiji, a to je više nego dobra ideja za gospodarstvo neke zemlje, zar ne?
EU se bavi i procjenama ne tako daleke budućnosti. A naši europski susjedi kažu da će od 2016. do 2030. 4 od 5 novih poslova biti za VSS. Uz to, EU pretpostavlja da će do 2030. na njezinu teritoriju postojati oko 8.7 milijuna radnih mjesta za koje su potrebne niske kvalifikacije. Pogodite što to znači?
I da pokušam odgovoriti na pitanje iz naslova, radnici iz južne Azije su tu jer ih trebamo. Jer i sami migriramo. Jer je to dio svijeta u kojemu živimo. Tko misli da mu je život pri tome dao limune umjesto nekog drugog žuđenog voća, nek napravi limunadu. Najbolju koju može. Kukanje je gubitak vremena.
