Razgovarala Marijana Janjić, 2016. godine
Rahul Soni, pisac, prevoditelj i urednik. Rahul trenutno radi kao urednik za književnost u izdavačkoj kući HarperCollins Publishers India. Prije toga radio je za literary agency and manuscript assesmnet service, kao urednik književnog časopisa Almost Island, te kao jedan od urednika časopisa koji je suosnovao, Pratilipi. Do sada je objavio niz radova u različitim časopisima i platformama kao što su Almost Island, Asymptote, Biblio, Hindi, Out of Print Magazine, Poetry International Web, Pratilipi, Tehelka, The Four Quarters Magazine, itd.
Uredio je i preveo antologiju hindske poezije na engleskom Home from a Distance, te preveo djela hindskih književnika kao što su Shrikant Verma, Geetanjali Shree, Ashok Vajpeyi, Pankaj Kapur.
Rahule, hvala Vam što ste prihvatili poziv za razgovor. Dakle, pisac, urednik i prevoditelj. Kako ste se odlučili za ovakvu profesiju? Nije Vas zanimala informatika?
Hvala na pozivu. Pa, završio sam u ovome poslovnome sektoru, ako to možemo tako nazvati, igrom slučaja. Nenamjeravana je to posljedica mojih odluka i obrazovanja, moglo bi se reći, koje su me učinile nezapošljivim: odustao sam od medicine, od prava, kratko skrenuo u informatiku također, da budem posve iskren, a onda dobio diplomu beznačajnoga fakulteta koji nisam morao pohađati ni jedan jedini dan, što mi je podarilo slobodu za čitanje i pisanje. S prijateljem sam pokrenuo najprije jedan časopis, pa onda drugi, sreo gospodina koji je pokretao agenciju za procjenu i uređivanje rukopisa (prva takva u Indiji) te krenuo u posao s njim, uređujući sve moguće oblike grozota, a kad sam jednom radio za časopis Pratilipi, započeo sam i s prevođenjem.
Ništa od toga nije ni u jednom trenutku bilo u planu – a to je tako znakovito za mene i moj život.
Rado bih da porazgovaramo o svakoj od tvojih profesionalnih grana. Pa, prvo pozivam Rahula Sonija, pisca. Kaže Internet da pišeš kratke priče, romane, publicistiku. Što planiraš prvo izdati od toga?
Ne bih baš nazvao svoje pisanje profesijom – napisao sam točno jednu kritiku knjige, naručenu (i još mi nije plaćena, a slična iskustva imaju i drugi pisci u Indiji). A sve drugo, moje priče, pokušaji da napišem roman(e) i publicistiku, ne gajim iluzije da ću ikad naći izdavača za njih – neke su moje starije priče objavljene, na internetu, ali noviji komadi se odmiču sve više i više od konvencionalnih naracija i struktura, i isto tako od ideja o žanru ili razlike između proze i poezije, ili bar ja mislim da je tako, a u Indiji postoji skoro pa ne-postojeća nezavisna izdavačka scena. Mislim na onu koja ne ide za zahtjevima tržišta, a za takve tekstove većina izdavačkih kuća nije zainteresirana, a isto tako ni izdavači izvan Indije ne očekuju i ne žele takvo što iz Indije.
Tako da, prva prepreka u svemu sam ja: ne zanima me da dodam brdo riječi i buke onome što je već izašlo van na vidjelo osim ako zbilja ne doprinosim nekom novinom ideji književnosti ili šarolikosti književnoga izričaja.
Ovih se godina govori mnogo o indijskim piscima na engleskom. Isplati li se takvo što? Mislim, je li pisanje isplativa profesija koja pokriva troškove života ili pisac u Indiji treba dodatne izvore prihoda?
Ne, nimalo. Pisanje se ne isplati. Zapravo, trenutno imamo više pisaca nego čitatelja. Ne, ozbiljno. A ne postoji ni stvarna čitateljska publika na engleskom, u Indiji. Mislim na književnost, na pisanje koje je dostojno da se nazove pisanjem. I ovo je činjenica, doduše začudna, broj pisaca u Indiji koji ponosno tvrde da ne čitaju. I da, postoji nekoliko pisaca hitova, a ti su s vremenom uspjeli doći do toga da žive od pisanja, no tu je riječ uglavnom o piscima knjiga za samopomoć ili o piscima usmjerenih na mitologiju ili bolivudski kič. Povremeno se pristojna publicistika možda dobro prodaje, ili djela pisaca koji su se proslavili međunarodno (npr. Amitav Ghosh ili Vikram Seth), no to su izuzeci. Tako da, da, piscima trebaju razni izvori prihoda: posao u akademskim ili novinarskim krugovima, ili s druge strane u informatici ili ekonomiji.
Isto tako si i urednik nekoliko časopisa te jedan od osnivača časopisa Pratilipi i izdavačke kuće Pratilipi Books. Zanima me: tko piše, a tko čita?
Dijelom sam već nešto rekao o tome. Čitatelji i pisci se velikim dijelom preklapaju. Čitatelji bi mogli biti, i kažem to tek u polušali, podskup skupa pisac.
No, kad je baš riječ o Pratilipiju, mislim da smo imali sreće s pridobivanjem čitatelja različitih nacionalnosti. To što smo se trudili biti višejezičan časopis, ili to da smo uvijek bili barem dvojezičan časopis, sigurno je utjecalo, znatno na uspjeh časopisa, uvjeren sam. Kao i to da smo bili jedan od prvih takvih časopisa.
Koliko je održivo izdavanje književnoga časopisa? Mene je oduševilo otkriće Pratilipija zbog dvojezičnosti i jedinstvenoga prozora u suvremenu indijsku književnost na hindskome i engleskom jeziku. No, onda se novi broj jednom nije pojavio. Koliko često književni časopisi danas u Indiji gube život? I što čini neki književni časopis uspješnim?
Nije baš održivo. Ne, ako nemaš sredstava izvana za financiranje – a time zapravo želim reći da mislim da je skoro pa nemoguće imati književni časopis koji se može sam financirati, čak i kad je na internetu, barem u Indiji. Jer, stvarni te život s vremenom dostigne, a urednici se moraju sve više i više usredotočavati na to da sami ostanu na životu.
Pročitao sam negdje da književni časopis u prosjeku živi 4 godine – a skoro pa upravo toliko je Pratilipi izdržao. To se dešava mnogima, pa rade na novom formuliranju ili rezanju vlastitih ambicija, novih brojeva godišnje bude manje pa se katkad čini da više ni ne postoje. Rekao bih da je to vrlo, vrlo uobičajeno. I da onda uspješan književni časopis ne čini njegova dugovječnost, nego činjenica da je ideja uopće zaživjela, da se po nečemu razlikovala od drugih ideja, da se držalo do kvalitete i integriteta, da je časopis uspio privući čitatelje i utjecati na njihov čitateljski ukus, da je uspio stvoriti prostor dijaloga, otkriti nove autore.
Posljednje uredničko pitanje: što nove generacije pisaca donose u ring?
Nisam siguran da mogu odgovoriti što nude, kao umjetnici – prestao sam većim dijelom nakon konstantnih razočaranja i nezadovoljstva pratiti indijsku englesku književnu scenu, do onih nekoliko imena, a može ih se nabrojati na prste jedne ruke, a čije nove radove s veseljem iščekujem. Ono što primjećujem je da se engleskom jeziku konačno pristupa s lakoćom – bez kolonijalne prtljage, bez unezvjerenosti pitanjem „je li engleski naš jezik ili ne“, dakle postoji određen osjećaj vlasništva. No, predmet pisanja i pogled na svijet još uvijek su većim dijelom nepokolebljivo metropolitanski i oni viših društvenih slojeva.
Rahul Soni, prevoditelj. Prvo da velim da sam uživala u čitanju tvojih prijevoda. Ako se ne varam, prevodiš s hindskoga na engleski, a sam pišeš na engleskom jeziku. Kako si postao prevoditelj i što je potrebno za dobrog prevoditelja hindske književnosti?
Hvala, drago mi je da ste uživali u mojim prijevodima. Da, da, pišem na engleskom, a prevodim s hindskoga na engleski. Kako sam postao prevoditelj? Posve slučajno – nisam o tome tada ni razmišljao kao o prijevodu, da budem posve iskren. Nekad prije sam pisao poeziju, a onda sam izgubio nadahnuće, zapravo, zaboravio sam pisati poeziju, to je točnije. No, kad sam otvorio knjigu Šrikanta Magadsha, osjetio sam da „to moram napraviti na engleskom“, tako sam o tome razmišljao onda, nisam mislio da je to „prijevod“. No, ispalo je da sam zapravo prevodio. A onda je i posao u Pratilipiju zahtijevao dosta takvoga prevođenja, budući da smo htjeli da bude dvojezičan koliko god je to moguće, pa smo svi prevodili, osobito ako nismo mogli naći nikoga drugoga, Girirađ bi prevodio na hindski, a ja na engleski.
A što je potrebno? Čovjek treba biti dosta dobar pisac u ciljnome jeziku – to je zbilja temelj i na tome zapinje skoro svaki prijevod s indijskih jezika, budući da tim područjem dominira akademska zajednica i amateri. A onda, treba čovjek biti i dobar čitatelj hindske riječi, biti uronjen u hindsku kulturu, što isto tako nedostaje prijevodima jer, kako sam ranije rekao, engleske pisce, njihovu zajednicu, odlikuje prvenstveno visok društveni položaj i gradsko, urbano zaleđe.
Kako se pripremaš za prevođenje s hindskoga na engleski? Riječ je o dvije vrlo različite književne tradicije, zar ne?
Da, riječ je o različitim tradicijama, no vjerujem da svi dovoljno razvijeni jezici, osobito oni koji su razvijeni toliko da imaju svoju književnu tradiciju, mogu prenijeti spektar ljudskih iskustava. Ako se nešto može reći na jednom jeziku, može se i u drugome. Ključ je, naravno, u prepoznavanju onoga što je rečeno u prvome jeziku, poznavanja različitih načina na koji se poruka može pročitati, stupnjeva dvosmislenosti koje tekst dopušta – i onda znanju i vještini kreiranja teksta koji funkcionira na isti način. Prije svega prevoditelj mora biti dobar čitatelj. Prečesto zapravo prijevodi pojednostavljuju značenje ili ga spljošćuju – a razlozi su loše čitateljske navike ili potreba da se nametne određeno čitanje ili interpretacija. To nije prijevod. A onda postoje i prijevodi koji pojednostavljuju ili spljoštavaju jezik – kad je netko loš pisac…
Zapravo, evo linka na tekst koji sam napisao a koji otkriva moje misli o prijevodu malo koherentnije i strukturiranije. http://www.rahulsoni.net/post/72315399970/translation-collarette
Prevodite i poeziju i prozu. Što smatrate najvećim izazovom u prevođenju hindske poezije? A proze?
I jedno i drugo predstavlja izazov, svaki na svoj način. Mnogo više uživam u prevođenju poezije nego proze jer te sili da izvučeš sve svoje oruđe, maštu i jezik, i upotrijebiš ih na nov način – no to traje kratko. Proza, s druge strane, obično zahtijeva da otkriješ pravi registra i glas i da ih dugo održavaš, što smatram napornim i dosadnim.
Ne znam postoji li nešto u svemu tome osobito za hindski, pretpostavljam da svi prijevodi donose relativno slične probleme, a koje treba razrješavati na specifičan, personaliziran način, ovisno o tekstu.
U zadnje se vrijeme piše dosta zašto bi indijsku književnost u prijevodu trebali čitati sami Indijci, poglavito studenti. Stekla sam dojam da čitatelje u Indiji treba uvjeriti da je književnost na hindskome i drugim jezicima dobra. Pa je pitanje, ako svi čitaju prijevode, tko čita originale?
Pa, najprije i najočitije je da je to jer postoje brojni indijski jezici pa nitko ne može čitati sve u originalu. Svi moramo ovisiti o prijevodu kad je riječ o drugim jezicima, a ne onih nekoliko koje sami znamo. No, svakako postoji velika čitateljska publika, po indijskim mjerilima, koja čita na indijskim jezicima originale.
A tu je s druge strane faktor težnje – znati engleski i čitati engleski je još uvijek, za mnoge ljude, karakteristika određenoga društvenoga položaja i sofistikacije. Te će stoga pokušati čitati. Neizbježno je da će u to krenuti s već spomenutim knjigama za samopomoć i onima inspiriranima mitologijom ili bolivudskim kičem, jer je to jednostavnije. Žalosno je u svemu tome da kad netko krene čitati takve tekstove, rijetko kad preraste te tekstove – ili odustaneš posve od knjiga ili razviješ ukus za čitanje još takvih.
Na kraju, većina novinara i akademika koji pišu te tekstove o razlozima za čitanje indijske književnosti u prijevodu, i ljudi koji čitaju te tekstove, uglavnom pripadaju gradskom, urbanom stanovništvu viših klasa, koji jedva da znaju bilo koji drugi jezik do engleskoga, a ni taj ne znaju često dobro. Studenti književnosti na boljim sveučilištima dolaze iz slične okoline. Treba ih se uvjeravati da je književnost pisana na nekom drugom jeziku vrijedna, treba im odobrenje njihovih kolega prije nego se odvaže zaplivati tim vodama, i naravno, trebaju im prijevodi da bi mogli čitati knjige pisane na „materinjem jeziku“. Pa opet, bolje i to, nego posvemašnja apatija, ne? Ovo je već napredak. Kao i interes izdavača da objavljuje nove takve prijevode. Sljedeći bi korak trebala biti kontrola kvalitete.
Posljednje pitanje: što čini autora i rad originalnim i kako se prevoditelj nosi s tom originalnošću?
Jao! Ovo je veliko pitanje i oklijevam s odgovorom iz straha da ću sad posegnuti za svim klišejima na tu temu. Bit ću vrlo kratak: originalan bi rad, zapravo bilo što dostojno imena književnosti, bio onaj koji proširuje mogućnosti jezika i/ili forme, bilo na razini misli ili na razini strukture ili jezika, na jednoj od njih ili na svima njima.
A kako se prevoditelj nosi s tim? Tako da je podjednako toliko originalan pisac u ciljnome jeziku! To je jedna od sjajnih stvari u prevođenju: prevođenje odličnoga djela te često sili da stvoriš nove alate ili nove načine upotrebe vlastitog jezika, proširujući mogućnosti ciljnoga jezika u tom procesu.
