Istina je – Tata je umro. Ratan Naval Tata. Čovjek koji je godinama upravljao poduzetničkim carstvom obitelji Tata. Pa kako nam je ostao skoro nepoznat i čovjek, i njegova smrt, a svojim je radom (zajedno s drugima, dakako) doveo grupaciju TATA do vrijednosti od 400+ milijardi dolara (procjena iz kolovoza 2024.) govori kojim se mnogolika Indija oprašta od Tate govore ponešto i tome tko je on bio.
A redom se navodi sljedeće: veliki industrijalac, vizionar, ponosni sin Indije, veliki prijatelj i mecena koji će mnogima nedostajati.
Je li Ratan Tata ikad sudjelovao u privatnoj kakvoj aferi – ne zna se. Dok Ambanijevi prizivaju pažnju na sve što rade, ovaj je Tata šutio o svemu što ga se ticalo privatno. Psi, kažu, njegova su velika ljubav bili. A ljudi, pita moja glava. U 80 i nešto godina, valjda se može svakom čovjeku svidjeti neko drugo ljudsko biće. I nije da nije bilo iskri, Ratanu se to ne može zamjeriti, ali nikad nije odao svijetu o kome je riječ. Al’ bila je Amerikanka. Pa kako god vi sada zamišljali tu osobu.
Ratana su Tatu i obiteljski konglomerat s preko milijun radnika mučile druge vrste afera – poslovne. Iako su i Ratan i cijela grupacija TATA djelovali i djeluju kao filantropi i mecene koječega (instituti, istraživački centri, bolnice, škole, stipendije, …), dio je javnosti postavljao neugodna pitanja o porijeklu toga novca i cijeni koja je plaćena za isti. Jest da Indija danas ne može u mnogim segmentima bez onoga što je Tata stvorio (Tata čaj, Tata telekomunikacije, Tata automobilska industrija, Tata hoteli, Tata čelik, Tata knjige, Tata lanci trgovina itd.) ali kako je to sve nastalo. Teško je to sve stvoriti, kaže taj dio Indije, a da negdje ne nagaziš na nešto ili nekoga. Tko su oštećeni koje taj dio indijske javnosti zagovara?
Oštećeni su oni bez glasa, oni od kojih je kupljena ili oduzeta zemlja na kojoj su živjeli, i to je, iz njihove perspektive, kontroverzan politički čin. Jer za Tatine tvornice koje otvaraju i koje stvaraju profit, potrebna je zemlja, a najviše je ima kod onih koji je zvanično ne posjeduju, nego s njome žive. Paradoksalno, ali istinito. Plemenske zajednice Indije, koje sebe zovu Adivasijima (domoroci, autohtono stanovništvo) od 1930-ih, čine prema podacima iz 2011. oko 8,9% ukupnog indijskog stanovništva. Možda vam se na prvu ne čini mnogo. No, te godine je Indija imala već preko milijardu stanovnika. Nije baš zanemariva brojka! Ovdje valja napomenuti da Ustav Republike Indije ove skupine ne opisuje kao Adivasije nego kao scheduled tribes (eng. popisana plemena).
Ali kakve to veze ima s Tatom i gospodarstvom? Pogledate li kartu Indije o rasprostranjenosti Adivasija danas (prema podacima iz popisa stanovništva 2011. g.) posvuda su. Zapravo su vrlo rijetka područja u kojima Adivasiji ne žive. Zašto bi i bilo drugačije? Indija je i njihova domovina. No, najvažnije od svega jest da ove plemenske zajednice često žive izdvojeno od drugih, žive od lova, kao sakupljači ili od poljoprivrede. Do 20. stoljeća njihov stil života koji uključuje ravnopravnost (umjesto kasti u drugim indijskim zajednicama) i slobodan pristup prirodnim resursima (za razliku od vlasničkog prava u drugim indijskim zajednicama) nije predstavljao velik problem za upravu – carstva su nastajala i raspadala se a da je Adivasijima bilo svejedno za njih. Štoviše, često je ta ravnodušnost bila obostrana. No, jednom kad su politika i profit shvatili da Adivasiji imaju nešto što i sami žele, bilo je gotovo. Zapravo je počelo prije 20. stoljeća, donošenjem zakona kojim je država (Britanci su još u to doba radili kao produžena ruka Mogulskog Carstva) dobila pravo prisilno steći, preuzeti privatno vlasništvo kao svoje radi korištenja prirodnih resursa kao što su drvo ili minerali , gradnje cesta, uzgoja drugih usjeva, itd. Godina 1824. postala je tako presudna za Indiju 20. i 21. stoljeća. Što je kolonijalna sila u nastanku započela, po uzoru na zakone u svojoj domaji, Indija je uspješno usvojila kao model koji odgovara kapitalizmu 20. i 21. stoljeća s ciljem unaprjeđenja vlastitog gospodarstva i prosperiteta (nekih) državljana.
I tako Adivasiji dođu do Tate i Tata do njih. No, ne samo Adivasiji. Zakon i njegove kasnije nadopune pogađale su i druge zajednice koje su se našle na putu drugačijem interesu. Dobra je stvar da su Adivasiji 2006. konačno dobili pravnu zaštitu, na papiru, sa Zakonom o šumskim pravima. Barem nešto, zar ne? Šume i njihovi stanovnici, pa i oni ljudski, sigurni su, ako ništa drugo, u očima zakona.
Možda nije korektno kriviti samo Tatu za sve. Nije bio jedini. No, jedan od najvećih industrijalaca Indije možda se trebao zamisliti opravdava li profit sve ono drugo što dolazi s industrijalizacijom ovakvog tipa. Je li dovoljno biti mecena za institute, bolnice, škole, ako istovremeno izlažeš lokalno stanovništvo novim nedaćama: siromaštvu, nezaposlenosti, novim bolestima uzrokovanim industrijskim procesima, ukratko ugroženoj egzistenciji. Jedan dio Indije i svijeta misli da je to u redu, jer ne predviđaju da bi se takav zakon mogao odnositi na njih. Njima se to ne može desiti. Oni i dalje piju Tatin čaj, jedu Tatinim žlicama, kupuju Tatine knjige, odsjedaju u Tatinim hotelima, surfaju Tatinim internetom. A taj Tata jedan je od mnogih. A jedan od njih mogao bi pomoći nekoj državi da se takav zakon odnosi i na druge. Drugi dio Indije i svijeta ne žali zato što je jedan takav Tata umro. Ne slavi ga. Samo se nada da neće doći još neki.
